| IZDANJE BR. 06 · HRVATSKI |
|
|
|
|
| Tjedni newsletter koji donosi europske teme iz lokalnih perspektiva. Svakog petka jedna tema kroz priče i analize pet neovisnih redakcija. | | IN THIS ISSUE | §01 · U fokusu — Obrana, vojska, sigurnost
§02 · Lokalna perspektiva — Beč, Berlin, Riga, Varšava i Zagreb
§03 · Podcast — Poslušajte najnoviju epizodu i pridružite se razgovoru
§04 · Iz redakcija — Najnovije priče i analize iz mreže lensEU |
|
|
| §01 · U FOKUSU | Europa je na povijesnom testu: Možemo li djelovati brže od vlastita straha? | Rasprava o europskoj obrani godinama se odvijala u svojevrsnoj zoni komfora – s puno strategija, summita i političkih deklaracija. U pozadini je bila neizgovorena pretpostavka: rat se događa negdje drugdje, a Europa se zapravo ne treba ozbiljno pripremati za najgori scenarij, nego upravljati rizicima. | Ta prepostavka više ne vrijedi. | Propala je u rovovima Ukrajine, pod ruševinama gradova razorenih ruskim projektilima, na dnu Baltika gdje su strateške mete postali podmorski kabeli i plinovodi, te u europskim prijestolnicama u kojima sabotaže i kibernetički napadi više nisu hipotetski scenariji. | Državama istočnog krila Europe to nije novost. Estonija, Latvija, Litva i Poljska nisu se probudile 24. veljače 2022. i tek tad shvatile da Rusija predstavlja prijetnju. Znali smo to puno prije. Ostatak Europe tu lekciju uči tek sada – ne uvijek svojom voljom, ali znatno jasnije nego prije. U tom kontekstu treba promatrati i Security Action for Europe (SAFE), novi instrument Europske unije. | No baltičkim državama ova rasprava nije počela sa zajmovima ni tablicama zajedničke nabave. Počela je prijetnjom koja od Drugoga svjetskog rata nikad nije prestala – prijetnjom koju su brojni Europljani nakon 1991. proglašavali dijelom prošlosti: ruskim imperijalizmom. | Baltičko iskustvo nije paranoja | Za Litvu, Latviju i Estoniju ruska agresija nije počela 24. veljače 2022. godine. Nije počela ni 2014., okupacijom Krima i ratom u Donbasu. U našem kolektivnom sjećanju ruska prijetnja mnogo je starija: sovjetska okupacija, deportacije, uništeni životi, zatiranje jezika i kulture te pokušaji uništenja državnosti. | Baltičkim državama Rusija nikad nije bila tek "težak susjed". Rusija je bila imperijalna sila koja je mijenjala zastave, vođe i ideologije, ali je prečesto zadržavala obrazac ponašanja: slobodu svojih susjeda promatrala je kao vlastiti gubitak. To iskustvo živi u našim obiteljima, na grobljima, u arhivima, u svjedočanstvima deportiranih, u jezičnoj politici i u svakodnevnom promišljanju sigurnosti. | Zato obrambena politika u Latviji i cijeloj baltičkoj regiji nije teorijska rasprava niti administrativna vježba. Ona je odgovor na vrlo konkretnu povijesnu lekciju: agresora se ne zaustavlja ustupcima, kako su nekoć vjerovali brojni europski lideri, jer agresor ustupke ne doživljava kao put prema miru, nego kao poziv da nastavi dalje. | Pravo pitanje nije koliko europske deklaracije zvuče ambiciozno. Pravo je pitanje je li Europa napokon spremna djelovati polazeći od činjenice da je ruska prijetnja stvarna, dugoročna i strukturna, a ne tek privremena posljedica politike Vladimira Putina. | Čak i da Rusija sutra zaustavi rat u Ukrajini, povuče se s okupiranih područja i vrati Krim, Europa se ne bi smjela ponovno uljuljkati u stari osjećaj sigurnosti. Promjena u jednoj agresorskoj državi ne dokazuje se konferencijama za medije, mirovnim sporazumom ili novim licem za dugim stolom u Kremlju. Dokazuje se isključivo dugoročnim, provjerljivim i dosljednim djelovanjem. | Baltičke države naučile su neugodnu, ali jednostavnu lekciju: Rusiji se ne može vjerovati samo zato što tvrdi da se promijenila. Povjerenje može početi graditi tek ako desetljećima bude dokazivala da više ne djeluje kao imperijalna sila. Pa čak i tad – ne bez zadrške, nego s velikim oprezom. | Europa je cijenu samozavaravanja već platila. Nakon raspada Sovjetskog Saveza mnogi su vjerovali da je povijest završila. Nakon rata u Gruziji 2008. nastavilo se trgovati i nadati. Nakon ruske okupacije Krima 2014. mnogi su i dalje tražili "normalizaciju odnosa". Nakon 2022. godine više nema opravdanja za takve iluzije. | Latviji obrana nije apstraktna stavka državnog proračuna. Ona znači protuzračnu obranu iznad gradova, dovoljne zalihe streljiva, sigurnu komunikacijsku infrastrukturu, zaštitu luka, elektroenergetskih mreža, željeznica, podatkovnih centara i državne granice. To znači sposobnost da se djelovanje neprijatelja prepozna i zaustavi prije nego što preraste u krizu – ili rat. | Upravo zato važan je SAFE – ne kao još jedan briselski akronim, nego kao konkretan test spremnosti Europe da povijesne lekcije pretvori u stvarne obrambene sposobnosti. | Sam SAFE neće spasiti Europu. To može samo dosljednost. SAFE članicama nudi do 150 milijardi eura zajmova uz potporu Europske unije za ubrzana ulaganja u obranu, prvenstveno kroz zajedničku nabavu. No pravo pitanje nije sam instrument SAFE. Pravo pitanje je vjerodostojnost Europske unije. | Hoće li EU napokon učiniti što godinama obećava – zajednički nabavljati opremu, ubrzati proizvodnju, ozbiljno ulagati u obranu i početi tretirati Rusiju kao dugoročnu prijetnju, kakvom se već pokazala? | Gotovo 3,5 milijarde eura dostupne kroz SAFE Latviji predstavljaju i priliku i odgovornost. Bespilotne letjelice, sustavi za njihovo presretanje, protuzračna obrana, jačanje zaštite granice i pomoć Ukrajini nisu apstraktne političke odluke. To je svakodnevna stvarnost države koja si više ne može priuštiti iluzije. | Sabotaža je način na koji rat ulazi u mir | Riječ sabotaža posljednjih godina ponovno je ušla u europski politički rječnik. Danas se gotovo podrazumijeva u istom kontekstu kao podmorski kabeli, luke, energetska infrastruktura i kibernetički sustavi. | Bit sabotaže upravo je u tome da zamagli granicu između mira i rata. Kad projektil pogodi grad, priroda napada nije upitna. Presječeni podmorski kabel druga je priča: može se osporavati, odgađati zaključke, negirati odgovornost, objašnjavati tehničkim kvarom ili prikazati kao nesretan slučaj. Upravo ta neizvjesnost je njezina najveća snaga. | Hibridno ratovanje funkcionira jer iskorištava oklijevanje demokratskih društava. Demokratske države traže dokaze, pravnu sigurnost i razmjeran odgovor. Upravo to razlikuje ih od agresora. No protivnici vrlo dobro znaju kako te vrijednosti okrenuti protiv njih. | Europska rasprava o obrani više se ne može odvojiti od pitanja otpornosti društva. Važni su tenkovi i projektili, ali jednako važni su i brodovi za popravak podmorskih kabela, timovi za kibernetičku sigurnost, zalihe streljiva, kvalitetna javna komunikacija i povjerenje građana u institucije. | Sigurnost više nije samo ono što se vježba u vojarni. Ona se gradi i u telekomunikacijskim tvrtkama, lučkim upravama, lokalnim samoupravama, školama i redakcijama. Nije uloga vjerodostojnih medija da militariziraju javni prostor niti da svaku kriznu situaciju pretvaraju u teoriju zavjere. Njihova zadaća je da objasne širi obrazac događaja, bez širenja straha. Europa je danas manje sigurna nego što bi željela vjerovati, ali nije bespomoćna. Bez sigurnosti nema stabilne socijalne države. | Bez obrane nema zaštićene demokracije. Bez snažne industrije nema ni stvarne strateške autonomije. | Nema besplatne sigurnosti | Takav zaokret zahtijeva političku iskrenost koju je Europa predugo izbjegavala. Novac ne raste na drveću. Ako Europa želi znatno više ulagati u obranu, sredstva će morati pronaći negdje drugdje: kroz smanjenje socijalnih izdvajanja, proračuna za zelenu tranziciju, drugih javnih ulaganja ili povećanjem zaduživanja i poreza. Bezbolno rješenje ne postoji. | Upravo zato rasprava o obrani postaje politički osjetljiva. Radikalni populisti Europljanima će obećavati ono što ozbiljni političari više ne mogu iskreno obećati – da život može nastaviti teći gotovo nepromijenjeno. Veće mirovine, jeftiniju energiju, bez teških reformi, bez kompromisa, bez odricanja i bez posljedica. Na svoj način, i to je oblik popuštanja – ne izravno prema Kremlju, nego unutar naših vlastitih društava. Građanima se poručuje da se svijet promijenio, ali da Europa ne mora. | To nije istina. I upravo zato političari i vjerodostojni mediji to moraju jasno reći. | Europi ne trebaju novi Orbán ili Fico koji biračima prodaju iluziju budućnosti bez cijene. Potrebni su joj političari spremni izgovoriti neugodnu istinu: sutra neće samo od sebe biti bolje. Ulaganje pet posto BDP-a u obranu ili postupno dostizanje razine ratne pripravnosti neće omogućiti da istodobno zadržimo svaku socijalnu povlasticu, subvenciju i političku udobnost kakvu danas poznajemo. Nečega ćemo se morati odreći. | Rusija već funkcionira kao ratno gospodarstvo i nastavit će živjeti prema toj logici čak i ako jednoga dana diktator u Kremlju bude imao neko drugo prezime. Europa se ne može braniti iluzijama mirnodopskog vremena protiv ruske države koja je rat prihvatila kao temeljno načelo svojega djelovanja. | Europa i dalje može trošiti više, ali i trošiti loše – stvarati nove instrumente, zadržavati stare navike i proglašavati spremnost, dok istodobno nabava ostaje spora, rascjepkana i politički oprezna. | Odvraćanje se gradi, ne proglašava | Uspjeh se neće mjeriti brojem potpisanih sporazuma niti impresivnim iznosima. Mjerit će se time dobivaju li vojnici potrebne sposobnosti brže, šire li europske tvornice proizvodnju, tretira li se Ukrajina kao vrijedan izvor iskustava sa suvremenog bojišta te slušaju li se države na istočnom krilu kada upozoravaju da hitnost nije retorička figura, nego njihova svakodnevica. | Zato je korisna izjava europskog povjerenika za obranu i svemir Andriusa Kubiliusa da Europa mora izgraditi „stvarnost utemeljenu na tvrdoj moći”. Strategija nam ne nedostaje – nedostaju nam sposobnosti. Deklaracija imamo dovoljno – nedostaju nam streljivo, protuzračna obrana, bespilotne letjelice, sigurne komunikacije i tvornice koje mogu proizvoditi dovoljno brzo. Prečesto Europi nedostaje politička odlučnost da djeluje kao da su prijetnje o kojima govori doista stvarne. | Odvraćanje se ne stvara deklaracijama. Ono se gradi sposobnostima, vjerodostojnošću i vremenom. Europa je već izgubila previše vremena, ali još nije izgubila sposobnost djelovanja. | Pritom se nameće važnije pitanje: je li Europa doista shvatila što se promijenilo? Nije dovoljno emocionalno reagirati na rat u Ukrajini – potrebno je politički i industrijski prihvatiti da će ruska prijetnja biti dugoročna. To znači ulagati u streljivo, bespilotne sustave, protuzračnu obranu, jačanje granica, kibernetičku otpornost, zaštitu kritične infrastrukture i proizvodne kapacitete unutar Europe, umjesto da se nadamo kako ćemo sve potrebno jednostavno kupiti izvan nje. | Za baltičke države to nije histerija, nego iskustvo. A to se iskustvo vrlo često pokazalo točnijim od diplomatskog optimizma zapadne Europe. | Stara europska sigurnosna paradigma počivala je na uvjerenju da je sigurnost nešto što se podrazumijeva. Nova europska stvarnost mora počivati na spoznaji da se sigurnost mora stvarati – politički, vojno, industrijski i društveno. | SAFE sam po sebi neće učiniti Europu sigurnom. Nijedan instrument to ne može. No može pomoći odgovoriti na pitanje koje Europa više ne može izbjeći: | Kada je prijetnja napokon postala stvarnost, jesmo li je samo opisivali – ili smo izgradili sposobnost da je odvratimo? | — Toms Ostrovskis, glavni urednik, TVNET GRUPA |
|
|
| §02 · LOKALNA PERSPEKTIVA |
|
| | Beč · Austria · Die Presse | Austrija odustala od novih obrambenih zajmova Europske unije | Austriji je jačanje vlastitih oružanih snaga povoljnije financirati zaduživanjem na domaćem tržištu nego sredstvima iz novog europskog obrambenog instrumenta. | Kako je objavila Europska komisija, zajam kroz novi program SAFE, u ukupnom iznosu 150 milijardi eura, zatražilo je 19 članica, dok je investicijski plan Mađarske još u fazi procjene. Austrija nije među tim državama. Razlog je jednostavan – kamatne stope na zajmove iz programa SAFE trenutačno su više od troškova zaduživanja koje Austrija ostvaruje putem svoje Savezne agencije za financiranje. | Program SAFE predviđa isplatu do 150 milijardi eura zajmova do kraja 2030. godine, a članice su ih dužne otplatiti do 2070. godine. | Jedan od ključnih ciljeva programa je poticanje zajedničke nabave vojne opreme. Svaki projekt financiran iz SAFE-a mora uključivati najmanje dvije članice. U program može biti uključena i Ukrajina te sve države kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji, kao i Švicarska, Norveška, Island i Lihtenštajn te države koje su s Europskom unijom sklopile partnerstvo u području obrane i sigurnosti, ponajprije Ujedinjeno Kraljevstvo. | U prvoj fazi novac je namijenjen financiranju sustava protuzračne i proturaketne obrane, topničkih sustava te projektila i streljiva. U kasnijim fazama program bi mogao obuhvatiti i bespilotne letjelice te sustave njihova presretanja, zaštite kritične infrastrukture, vojne mobilnosti i drugih ključnih elemenata suvremene obrane. | SAFE je dio šireg europskog paketa čiji je cilj u iduće četiri godine omogućiti oko 800 milijardi eura dodatnih ulaganja u obranu diljem članica. Najveći dio tog iznosa – 650 milijardi eura – trebalo bi osigurati primjenom takozvane nacionalne klauzule o odstupanju (national escape clause). Ona članicama omogućuje da u razdoblju od najviše četiri godine iz izračuna proračunskog manjka izuzmu dodatna obrambena izdvajanja u visini do 1,5 posto godišnjeg BDP-a, čime se izbjegava pokretanje postupka zbog prekomjernog proračunskog deficita. | Vijeće Europske unije dosad je odobrilo primjenu te klauzule za 18 članica. Kad se izračun temelji na procijenjenom austrijskom BDP-u za 2025. godinu, Austriji se time otvara približno 7,6 milijardi eura dodatnog fiskalnog prostora, koji može iskoristiti, među ostalim, i za nabavu novih vojnih zrakoplova. | — Oliver Grimm, dopisnik iz Bruxellesa, Die Presse |
|
|
|
|
| | Berlin · Njemačka · CORRECTIV | Autonomno oružje? Njemačka sudjeluje u globalnoj utrci | Sve veći broj njemačkih tvrtki razvija sustave umjetne inteligencije za vojne namjene, čime aktivno sudjeluje u preoblikovanju suvremenog ratovanja. Umjetna inteligencija ubrzava vojne operacije analizom podataka, identificiranjem ciljeva i pružanjem potpore u donošenju odluka. Time se takozvani "ubojiti lanac" (kill chain) – od otkrivanja cilja do procjene učinka napada – znatno ubrzava i postaje učinkovitiji. | Istodobno raste i rizik od ozbiljnih pogrešaka. Napad projektilom na školu u Iranu u prvom tromjesečju ove godine, koji se prema dostupnim informacijama povezuje sa zastarjelim podacima i uporabom umjetne inteligencije, pokazuje koliko takve pogreške mogu biti opasne. Slično tome, navodna uporaba sustava umjetne inteligencije Lavender u Gazi, koju je koristila izraelska vojska, pokazuje da je automatizirano donošenje odluka – bez sveobuhvatnog ljudskog nadzora – već uznapredovalo. | Njemačka u tom razvoju ima važnu ulogu. Posebno se šire područje Münchena profiliralo kao jedno od vodećih europskih središta razvoja vojnih tehnologija temeljenih na umjetnoj inteligenciji. | Novinari CORRECTIV-a identificirali su najmanje 21 njemačku tvrtku koja razvija ili integrira umjetnu inteligenciju u vojne sustave. Većina njih djeluje upravo na širem području Münchena. | Među njima su Helsing, Rheinmetall, Hensoldt, BWI i Blackned, koje razvijaju sustave za izviđanje, upravljanje rojevima bespilotnih letjelica i potporu u donošenju vojnih odluka, a neke od njih već surađuju s Bundeswehrom. Cilj im je omogućiti učinkovitu upotrebu visokopreciznih i međusobno povezanih oružanih sustava. | Njemačka vlada smatra da će sustavi naoružanja koji koriste umjetnu inteligenciju biti ključni za buduće sposobnosti njezinih oružanih snaga, iako načelno i dalje odbacuje potpuno autonomno oružje. No stručnjaci s kojima je razgovarao CORRECTIV upozoravaju da će takav stav dugoročno biti teško održiv. Ističu nedostatak transparentnosti, nejasno utvrđenu odgovornost i ozbiljne etičke rizike povezane s uporabom takvih sustava. | Zbog toga mnogi smatraju da je nužno očuvati "stvarnu ljudsku kontrolu" (meaningful human control), odnosno osigurati da konačnu odluku o uporabi smrtonosne sile uvijek donosi čovjek, a ne stroj. | — Till Eckert i Lilith Grull, novinari, CORRECTIV |
|
|
|
|
| | Riga · Latvija · TVNET | Sigurna Latvija znači sigurniju Europu | U okviru programa SAFE Latviji će biti na raspolaganju gotovo 3,5 milijardi eura, od čega se nešto više od pola milijarde eura očekuje već ove godine. | Latvijsko Ministarstvo obrane navodi da će sredstva biti usmjerena na jačanje borbenih sposobnosti oružanih snaga, razvoj domaće obrambene industrije i unapređenje regionalne sigurnosti. Planovi uključuju i potrebe državne granične službe, desetogodišnji plan razvoja oružanih snaga te ciljeve sposobnosti koje je NATO usvojio 2025. godine. | Zašto je to važno? | Prije svega, Latvija se već godinama suočava s hibridnim prijetnjama koje dolaze s njezine istočne granice. To se ne odnosi samo na borbene dronove koje iz Rusije ulaze u latvijski zračni prostor, nego i na umjetno izazvanu migrantsku krizu na granici s Bjelorusijom, bliskim saveznikom Kremlja, koja traje još od proljeća 2021. godine. | Drugo, iako Latviji pripada tek 2,3 posto ukupnog novca iz programa – dok će susjedna Litva dobiti gotovo dvostruko više, a Poljska je najveći korisnik programa – riječ je o značajnom financijskom poticaju za gospodarstvo male države kakva je Latvija. Zahvaljujući tom novcu, ključne obrambene nabave neće se morati razvlačiti kroz cijelo desetljeće. | Treće, SAFE se temelji na zajedničkoj nabavi vojne opreme – od sustava protuzračne obrane i streljiva do bespilotnih letjelica i sustava za nadzor. To je posebno važno malim baltičkim državama Latviji, Litvi i Estoniji, koje bi pojedinačno znatno teže odgovorile na obrambene potrebe takvih razmjera. | No SAFE nije dar niti bespovratna potpora. Riječ je o zajmu koji će države morati vratiti, premda pod povoljnim uvjetima. Program je velika prilika, ali i ozbiljna odgovornost. Zato ga treba iskoristiti promišljeno – i bez odgađanja. | — Andrejs Timofejevs, novinar, TVNET GRUPA |
|
|
|
|
| | Varšava · Poljska · OKO.press | SAFE u Poljskoj | Zbog kontinuirane prijetnje iz Rusije, ponovno jačanje oružanih snaga i obnova obrambenih industrijskih kapaciteta među ključnim su sigurnosnim prioritetima Europe. Poljsko Ministarstvo obrane do kraja svibnja potpisalo je 50 ugovora i 12 aneksa koji obuhvaćaju nabavu različitih vrsta vojne opreme. Među njima su pješačke puške, borbena vozila pješaštva, bespilotne letjelice, topnički sustavi i ratni brodovi. | Riječ je o ugovorima sklopljenima na nacionalnoj razini, koji pojedinim državama omogućuju samostalnu nabavu vojne opreme. No glavnina sredstava iz instrumenta SAFE namijenjena je zajedničkim nabavama koje provode najmanje dvije članice. Takav pristup trebao bi smanjiti trošak i povećati interoperabilnost europskih oružanih snaga. | Poljska još nije potpisala takve sporazume, no poznato je da se među prioritetnim projektima nalazi nabava višenamjenskih transportnih i zrakoplova za zračno nadopunjavanje gorivom. Budući da je jedini europski proizvođač takvih letjelica Airbus, očekuje se da će Poljska nabaviti zrakoplove A330 MRTT. | Snažna europska dimenzija instrumenta SAFE izazvala je i ozbiljan politički sukob u Poljskoj. Političari stranke Pravo i pravda (PiS) te predsjednik Karol Nawrocki posljednjih mjeseci postali su glasni kritičari programa, tvrdeći da će on poljsku obranu učiniti ovisnom o "briselskim birokratima" te ograničiti mogućnost nabave vojne opreme proizvedene u Sjedinjenim Američkim Državama. | Ova rasprava jasno odražava duboke razlike između stranke Pravo i pravda i liberalne vladajuće koalicije. Za PiS su Sjedinjene Države, osobito pod vodstvom Donalda Trumpa, najvažniji saveznik i jamac sigurnosti, dok Europsku uniju smatraju manje učinkovitim partnerom. S druge strane, ostale političke snage u Poljskoj tradicionalni koncept nacionalne sigurnosti temelje na dva jednako važna stupa: čvrstom savezništvu sa Sjedinjenim Državama i snažnom temelju u europskim integracijama. | U pozadini rasprave nalazi se i utjecaj obrambene industrije. Nabava europske vojne opreme, poput zrakoplova Airbus A330 MRTT i drugih sustava proizvedenih u Europi, neizbježno znači da će dio tržišta ostati zatvoren za američke proizvođače. | — doc. dr. Michał Piekarski, stručnjak za obrambenu politiku na Sveučilištu u Wrocławu, OKO.press |
|
|
|
|
| | Zagreb · Hrvatska · Telegram.hr | Ni SAFE nije siguran od nekompetentnosti | Security Action for Europe (SAFE) izvrstan je financijski instrument osmišljen da ojača obrambenu spremnost članica, nadoknadi ključne nedostatke u njihovim vojnim sposobnostima i dugoročno potakne razvoj europske obrambene industrije. Dugoročni zajmovi s povoljnim uvjetima financiranja koje nudi SAFE predstavljaju iznimnu priliku članicama za jačanje vlastite obrambene industrijske baze. U okviru koji je uspostavila Europska komisija, odluke o prioritetima, raspodjeli novca i provedbi projekata u potpunosti su prepuštene nacionalnim vladama. | Nažalost, Hrvatska je dosad ovu jedinstvenu priliku iskoristila tek djelomično. Vlada planira izdvojiti 1,7 milijardi eura za nabavu vojne opreme upitne strateške vrijednosti, pri čemu hrvatska obrambena industrija od toga gotovo da neće imati nikakvu stvarnu korist. | Jedan primjer dobro ilustrira problem. Značajan dio novca bit će utrošen na nabavu 44 njemačka tenka Leopard 2A8. Program SAFE financirat će 1,14 milijardi eura od projekta ukupne vrijednosti 1,5 milijardi eura. Novi tenkovi trebali bi zamijeniti tenkove M-84, proizvedene u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća kao licencirana inačica sovjetskog tenka T-72. | No Hrvatska vojska nema razvijenu doktrinu ni ustaljene taktičke postupke za uporabu teških borbenih tenkova. Istodobno, domaća prometna i logistička infrastruktura nije prilagođena vozilima takve mase. Još važnije, hrvatskim oružanim snagama nedostaju brojne sposobnosti ključne za izvršavanje njihovih zadaća, a koje bi opravdano trebale imati veći prioritet od nabave tenkova. Vlada još nije objavila nijednu studiju ni analizu koja bi opravdala ovu odluku. | Hrvatska nema nacionalnu obrambenu politiku, a posljedično ni sustavan okvir obrambenog planiranja. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, obrambeno planiranje kao kontinuiran i institucionaliziran proces u Hrvatskoj praktički ne postoji. | Iako je ruska invazija na Ukrajinu iz temelja promijenila karakter suvremenog ratovanja, hrvatska Vlada još nije provela sveobuhvatnu reviziju nacionalne obrambene politike. Zbog toga politički donositelji odluka modernizaciju oružanih snaga promatraju kao niz nepovezanih nabava vojne opreme, umjesto kao cjelovitu prilagodbu vojne strategije, doktrine, strukture snaga i organizacije novim sigurnosnim prijetnjama, tehnološkom razvoju i promijenjenom načinu ratovanja. | Umjesto promišljene strategije, modernizacija obrane pretvorila se u mozaik ad hoc odluka vođenih političkim interesima. Nijedan financijski instrument Europske unije, koliko god bio kvalitetno osmišljen, ne može nadoknaditi nedostatak strateškog planiranja i nesposobnost nacionalne vlasti. | — Goran Redežpović, suradnik i obrambeni analitičar, Telegram |
|
|
|
|
| §03 · PODCAST | | Može li Europa zajednički obnoviti svoju obranu? | U ovoj epizodi istražujemo novi program Europske unije SAFE, vrijedan 150 milijardi eura, osmišljen kako bi državama članicama pomogao u jačanju njihovih obrambenih sposobnosti kroz zajedničko financiranje i nabavu. Analiziramo kako zemlje poput Hrvatske, Latvije i Poljske koriste ovu inicijativu te otvaramo pitanja prioriteta u obrambenoj potrošnji, koristi za domaću obrambenu industriju i europske strateške autonomije. | |
|
|
| U novoj epizodi LensEU podcasta istražujemo kako funkcionira instrument SAFE, zašto je uspostavljen i što bi mogao značiti za budućnost europske sigurnosti. Gost epizode je europski povjerenik za obranu i svemir Andrius Kubilius, koji objašnjava zašto se Europa više ne može oslanjati na zastarjele sigurnosne pretpostavke te zašto je zajednička nabava obrambene opreme postala strateška nužnost. | Putujemo i diljem Europe kako bismo istražili na koji način članice pristupaju ovom programu. U Latviji se SAFE promatra kao prilika za ubrzanje modernizacije oružanih snaga, ali i za jačanje domaće obrambene industrije. U Poljskoj suradnik OKO.pressa i stručnjak za obrambenu politiku dr. Michał Piekarski govori o tome kako je program postao predmet unutarnjeg političkog prijepora oko pitanja nacionalnog suvereniteta, europske strateške autonomije i dugoročnih obrambenih prioriteta. U Hrvatskoj suradnik Telegrama i obrambeni analitičar Goran Redežpović propituje koristi li hrvatska Vlada novac iz programa za rješavanje najvažnijih nedostataka u obrambenim sposobnostima. | Ova epizoda ne bavi se samo načinom na koje Europa planira financirati svoje ponovno naoružavanje, već i pitanjem može li prevladati desetljeća rascjepkane nabave vojne opreme, ojačati vlastitu obrambenu industriju i izgraditi vojne sposobnosti potrebne za sve neizvjesnije sigurnosno okruženje. |
| | | | | | |
| | |
|
